Danas je tužan dan u Zdravo da ste, i opraštamo se od jednog posebnog bića, čija je uloga u nastanku, razvoju i svemu onom na šta smo najviše ponosni, bila nezamjenjiva.
Gordana Kecman, vanserijski pedagog i psiholog, žena velikog srca, jedan od osnivača i predsjednica skupštine Zdravo da ste, dotakla je ovaj svijet na poseban način i obogatila ga svojim životom. To smo osjetili svi koji smo imali čast da je na putu sretnemo, a posebno sva djeca sa kojima je radila skupljajući ih pod svoja krila.
Sve ono što smo htjeli reći o njoj, našli smo u riječima naše drage Tamare Todorović, koje dijelimo sa vama, uz oproštaj. Hvala ti Gogo što si bila sa nama, i sretan ti put! <3
Kad bi ove zvijezde male…
Tamara Todorović – Tuma
“Kiša je. Nebo se otvorilo. Rasplakalo vjerovatno. Danas dobih poruku od kume iz Australije, poruku koja nije bila nimalo ugodnog sadržaja, a glasila je tako da – Pedagoga više nije sa nama. Da nas je sve “napustila” sinoć…odjednom su mi se zvuci slapa i vode pored kojeg smo sjedili pomutili u glavi, sve ispred mene se nekako stopilo u jednu crtu. Nije postojalo ni vrijeme, ni mjesto, ni boje, ni mirisi. Odjednom se stvorila ta slika žene od kojeg je sazdano mnogo od mog svjetonadzora, mnogo od mojeg učenja, poimanja svijeta, od lakoće življenja, mene kao žene, majke, od mladosti koja nije mogla biti bolja i poštenija od one koja je poznavala i NJU.
Nakon nekoliko sati od saznanja te žalosne vijesti, stvorilo mi se stotine slika pred očima, osjećaja ne znam ni sama koliko, sve oni pozitivni, jaki, one uspomene koje su toliko živopisne i samo s jednim jedinim likom – nasmijane Gordane Kecman, “pedagogice Dositeja” koja je taj posao tamo radila sa skoro, pa sa magijom, posipajući magični prah krišom, jer kako nazvati taj odnos djece prema njoj? Taj respekt kolega i tu lakoću bivstvovanja u toj kancelariji gdje sam znala popiti kafu “tozovaču” i gdje smo taborili o narednim zadacima, ali sve kroz lagodnost i neopterećenost. Nisam bila ni svjesna u tom momentu kakav smo značajan posao radili za zajednicu, za djecu, dok nije to sve odjeklnulo, od strane djece, roditelja….od strane male zajednice i naših čuvenih “Krtica” koje su se borile za svoja prava – prava djeteta. Tako je izgledao i tako se ophodio pravi pravcati mentor – ja u tom momentu nisam mogla izvući bolju premiju.
Sjećam se kako smo se upoznavale, mic po mic, kako smo potekle iz kruga, u rijekama “zdravodastovskih” radionica koje su se ulijevale u svačiji život kasnije, mnogi mi smo odlazili drugim putevima, ali kad potekneš iz jednog izvora, ulijevaš se na kraju u okean, ali ostane nešto od početka, od onog izvora. Odnos prema životu, jedinstvenom putovanju, gdje sve analize, sinteze, metode padaju u vodu. Samo autentičnost i samo PROCES. To sam dobila. I toplinu. O, kako je ona bila topla osoba, nevjerovatnog osmijeha i autentičnosti. Toplina njenog zagrljaja je bila neprocjenjiva. Ona te znala stisnuti u zagrljaj i ne puštati te par sekundi, sve dok ta toplina ne krene zračiti pozitivnost i u prostoru, pa ko god uđe na ta ili neka druga vrata, automatski bude zapljusnut pozitivom. I, šta bih ja poslije tog zagrljaja, nego li se smijala. I onda sve išlo lako. I prosto. Svaki zadatak, svaki smijer bez začkoljica, ako nam se “probuše gume”, pa šta, “minjenajli smo ih” i išli dalje.
Sjećam se putovanja u Kakanj. Sastanak PAR timova, mi i “Krtice.” Spavašmo u jednom hotelčiću, Goga i ja u sobi skupa. Ali, dešava se pri dolasku, da kod nje počinje jaka migrena. Ja vidim da baš s njom nešto nije kako treba, da nije baš sve u najboljem redu i pitam je – u čemu je problem? – A ona odgovovara: “Počinje moja migrena.” Sa naglaskom na ono MOJA, ali, ona to reče sa stakvom lakoćom, kao da je migrena tamo nešto što se dešava nekom drugom, a ne njoj. Iako je to ta “njena” migrena, ali ipak nije njena?! I, dade mi ekspresno do znanja da će proći. Ostavim je ja u sobi, prvi dio radni je ostala da tjera migrenu u zatamnjenom prostoru , dok smo “Krtice” i ja izbijale na površinu problema s kojom se djeca suočavaju u svojim životima. I toga dana uvidjeh nešto čudno – kako neko podnosi evidentno jaku bol, ali, bez da se žali, bez da skine osmijeh s lica! A da ju je mučilo, mučilo ju je,i ja sam se vjerovatno prvi put susrela s nekim ko pati od hronične migrene, gdje sav svijet postane malen u odnosu na jaku glavoblju koja se navali ko planina po sred čela i dalje niz tjeme.
Sjećam se kada sam Gogi rekla da sam trudna s prvim djetetom, kojem svih devet mjeseci nismo željeli ni da znamo pol, a i ime dobi kada smo ga ugledali. Evo, juče je Vuk napunio 14 godina. Na dan kada je njena duša napuštala ovaj dio svemira. I sjećam se njene sreće, sa uvijek onim – “pozdravi Dragančeta.” I kako sam ja trudna bila tako laka, jer je i s njom sve bilo lako. Nema nikakvih cjepidlačenja, nema nikakvih žalopoljki, samo živi život koji ti je dat, sa jasnoćom da ne ide sve u životu glat, ali…život i ništa manje, ni više od toga! O, kako ga je ona voljela. Kako se znala obradovati buketu cvijeća za rođendan. Svaki 25.decembar je za mene bio poseban, iako se nismo zadnjih godina viđale, skoro pa nikako, dvadesetpeti decembar je uvijek bio podsjetik na nju. I tada bismo se čule, obavezno. I čule smo se ovog zadnjeg dvadesetpetog decembra. U našem možda, najdužem telefonskom razgovoru. I, evo, ne sjećam se da mi je iko u zadnjih par godina ulio više optimizma, do nje, u tom razgovoru, kada nam korona nije dala da se konačno opet vidimo, i kada sam shvatila….da možda je i neću više vidjeti više, ali nije odala niti jednom riječju očaj, strah, ništa od toga! Odala mi je opet ŽIVOT. Po svojoj jedinstvenoj recepturi, kakvu samo znaju i u malom prstu imaju vrsni kuvari života samog po sebi.
Vrijedilo ju je poznavati, vrijedilo je bilo primiti svaki njen zagrljaj, svaki topao osmijeh…i sada vidim da ona u stvari skoro nikad dijelila savjete. To je ona rijetka vrsta ljudi koja je kao jedno veliko ogledalo emocija i stanja i koje ti reflektuje sve dobro što je u tebi samom. Sretni smo mi svi koji smo imali to ogledalo ispred sebe, bar u jednom životnom peiodu.
Pokušala sam naći neku našu zajedničku sliku. Ali, nema nijedne gdje smo nas dvije same i gdje mi kao poziramo. Stalno smo među ljudima i djecom. Te slike su me raznijele. Ali, sam ispunjena i znam da idem pravim putem. I znam poslije zadnjeg razgovora da sam dovoljno zahvalna. To me jedino mučilo.
Veliki nikada ne umiru. Veliki se samo skriju na zvijezde. Žao mi je što večeras vjerovatno neću moći da vidim zvijezde na nebu od kišnih oblaka. Ali, sutra ću..prekosutra…razvedriće se. Tačno znam gdje treba da pogledam.
….i uvijek jedno veliko HVALA nebesima na divnom biću kao što je bila Pedagoga. Putuj mirno, i pospi nam nekada malo čarobnog praha odozgo…”